Kako nama srednjoškolcima najbolje predstaviti znanost i njezine osnovne probleme i tko su uopće znanstvenici - bilo je pitanje na koje nam je na početku trećeg dana Festivala znanosti u Sinju pokušao odgovoriti Bojan Markičević.

Pogledali smo video na kojem dvije grupe od po troje učenika, jedni u bijelim, a drugi u crnim majicama, dobacuju košarkašku lotu. Naš je zadatak bio izbrojati koliko puta „bijeli“jedni drugima dobacuju loptu zrakom, a koliko puta odbijajući je od tla.  Svi smo rekli: „Pa to je sasvim jednostavno!“ Ipak, ishod triju mjerenja zaprepastio nas je: u svakom mjerenju rezultati su bili drugačiji na razini grupe i pojedinačno.
Sljedeće pitanje većinu nas je iznenadilo: „Tko je primijetio nešto neobično?“ Trojica učenika koji su rekli što su vidjeli bili su ismijani. A kad smo video pogledali ponovno, to "nešto neobično" stvarno je bilo tu. I to više nego napadno očigledno!
Nakon toga interpretirali smo dvije slike, opet svi različito.
A pouka svega toga bila je: znanstvenik u istraživanju često ne vidi nešto što mu je „pred nosom“, kako se izrazio B. Markičević , tj. ono neočekivano u istraživanju jer je usredotočen na nešto drugo (kao što smo mi bili usredotočeni na brojanje). Primjerice: LSD, penicilin i polonij otkriveni su usputno – bili su „nešto neobično“ u istraživanju.
Znanstvenik treba imati „oko za ono neobično“. No što onda kad ga primijeti? Problem je u tumačenju: predstavlja li on nešto važno, ima li kakve pravilnosti, utječe li na ishod istraživanja, je li možda ključna varijabla? Upravo na to se svodi odgovor na pitanje o znanosti: ona je potraga za uzročno-posljedičnom vezom.
Ostaje pitanje: tko su znanstvenici? Najbolji bi odgovor bio: odrasla djeca koja se igraju nekakvim skupim igračkama (mikroskopima, teleskopima, akceleratorima, robotima…) kako bi zadovoljili svoju znatiželju – kako bi našli "neuobičajeno" (a pritom moraju paziti da zbog toga ne budu ismijani kao naša slavna trojka).

Izvijestio: Josip Skejo, 4.a

Što znači znanost i kako je doživljavamo

Većina znanstvenike doživljava kao ozbiljne ljude u bijelim kutama koji uvijek nešto ''inženjavaju'' i malo su „na svoju ruku“. Rijetki shvaćaju da su oni beskrajno znatiželjni i vječno se žele igrati. Dječja igra doprinosi razvoju  same djece, ali igra kojom se igraju znanstvenici važna je za cio svijet. Sličnim smo asocijacijama uvedeni u to područje na ovoj interaktivnoj radionici. Mjerenjem dobacivanja loptom shvatili smo koliko nas vlastiti mozak može zakinuti za toliko očite informacije. Zaokupljeni brojanjem dobacivanja, gotovo nitko od nas nije zapazio "nešto neobično" što nije bilo predmet naše usmjerene pažnje. Jedan jedini učenik u našoj skupini (Josip Šabić) koji je to zapazio bio je ismijan kao i mnogi znanstvenici koji u svojim istraživanjima zamijete neke preočite pojave na koje se nitko ne obazire.

Izvijestila: Jelena Budimir, 4.b

Slike